Pon, 13. Nov. 2023.
U okviru 8. sastanka Radne grupe za pristup informacijama prema Aarhuskoj konvenciji, u sjedištu UN-a u Ženevi je 9 i 10. novembra 2023. godine održana međunarodna radionica pod nazivom: „Unapređivanje javnog pristupa informacijama o proizvodima povezanima sa okolišem - izazovi i prilike”, koja je organizovana u saradnji sa Centrom Ujedinjenih naroda za olakšavanje trgovine i elektronsko poslovanje (UN/CEFACT), UNEP i ONE Planet Network i Evropske agencije za okoliš (EEA). Radionica je razmatrala izazove i prilike za unapređenje javnog pristupa informacijama o proizvodima povezanima sa okolišem uključujući pravne i političke promjene, korištenje “pasoša proizvoda” (engl. Digital Product Passport - DPP) i drugih digitalnih alata, sredstava za podsticanje kompanija da informišu javnost o proizvodu, a razmatrane su i mjere protiv green washinga. Radionica je pružila priliku za razmjenu iskustava tijela javne vlasti, civilnog društva, privatnog sektora, akademske zajednice, međunarodnih organizacija i drugih učesnika.
Kompanije i potrošači sve više traže održive kupovine, ali postoje praznine u podacima u lancima nabavke u kojima se prikriva otisak proizvoda. Ovaj problem može postati mnogo manje komplikovan zahvaljujući Digital Product Passport-u (DPP) - Digitalnom Pasošu Proizvoda.
Inicijativa o DPP dio je Uredbe o uspostavi okvira za utvrđivanje zahtjeva za ekološki dizajn održivih proizvoda (ESPR) i jedna je od ključnih akcija u okviru Akcionog plana cirkularne ekonomije EU (CEAP). Slično, Uredba o baterijama EU, također u okviru CEAP-a, pokreće inicijativu za digitalne pasoše baterija, slično digitalnim pasošima proizvoda. Očekuje se da će DPP za prve grupe proizvoda stupiti na snagu 2027. godine, što preduzećima ne ostavlja puno vremena da se pripreme. Digitalni pasoš proizvoda (DPP) ključan je za tranziciju EU-a na cirkularnu ekonomiju i pružiće informacije o ekološkoj održivosti proizvoda. Cilj mu je poboljšati sljedivost i transparentnost duž cijelog lanca vrijednosti proizvoda i poboljšati upravljanje i razmjenu podataka u vezi sa proizvodima koji su ključni za osiguranje njihove održive upotrebe, produženog vijeka trajanja i kružnosti.
Takođe, predmet radionice su bile i Eko-oznake ("Eco-labeling") i zelene naljepnice kao sistemi označavanja hrane i potrošačkih proizvoda. One su oblik mjerenja održivosti usmjerenih na potrošače, a imaju za cilj da olakšaju uzimanje u obzir ekoloških pitanja prilikom kupovine. Neke oznake kvantificiraju zagađenje ili potrošnju energije putem indeksnih rezultata ili mjernih jedinica, dok druge potvrđuju usklađenost sa praksom ili minimalnim zahtjevima za održivost ili smanjenje štete po okoliš. Mnoge ekološke oznake su fokusirane na minimiziranje negativnih ekoloških uticaja primarne proizvodnje ili eksploatacije resursa u datom sektoru ili robi kroz skup dobrih praksi koje su obuhvaćene standardom održivosti. Kroz proces verifikacije, koji se obično naziva "certifikacija", kompanije mogu pokazati da su u skladu sa standardom i steći pravo da prodaju svoje proizvode certificirane kroz lanac snabdijevanja.
Bilo je dosta riječi i o “zelenom potraživanju” – novim kriterijima koji sprečavaju kompanije da iznose pogrešne tvrdnje o ekološkim vrijednostima njihovih proizvoda i usluga. U današnje vrijeme potrošačima je teško shvatiti mnoge oznake o ekološkom uticaju proizvoda (kao i roba i usluga) i kompanija. Neke ekološke tvrdnje nisu pouzdane, a povjerenje potrošača u takve proizvode i kompanije je izuzetno nisko. Potrošači mogu biti obmanuti, a kompanije mogu ostaviti lažan utisak o svom uticaju ili koristima na okoliš - praksa poznata kao “zeleno pranje” (engl. green washing”). EU preduzima mjere za rješavanje problema zelenog pranja i zaštitu potrošača i okoliša. Osiguravanje da ekološke oznake i tvrdnje budu vjerodostojne i pouzdane omogućiće potrošačima da donesu bolje odluke o kupovini zasnovane na tačnim informacijama. Na ovaj način će se povećati konkurentnost kompanija koja nastoje povećati ekološku održivost svojih proizvoda i aktivnosti.
Nadalje, Radne grupa je promovisala razmjenu studija slučaja, dobrih praksi i izazova te razmatrala nedavna i nadolazeća kretanja u vezi sa jačanjem javnog pristupa informacijama o okolišu. Posebno je radna grupa raspravljala o:
(a) obimu informacija o okolišu u skladu sa članom 2. stav 3. Arhuske konvencije;
(b) pristupu informacijama o emisijama u okoliš;
(c) pružanju informacija tijelima javne vlasti od strane trećih strana kako rutinskih tako i u slučaju neposredne prijetnje ljudskom zdravlju ili okolišu;
d) korištenju ažuriranih preporuka o elektronskim informacionim alatima i
e) aktivnostima relevantnih međunarodnih foruma.
Doprinos radu na 8. sastanku Radne grupe za pristup informacijama dala je i predstavnica Federalnog ministarstva okoliša i turizma, koje je fokal point za implementaciju Aarhuske konvencije u Bosni i Hercegovini.
